Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ALONE
by Edgar Allan Poe
(1830)
From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Then- in my childhood, in the dawn
Of a most stormy life- was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent, or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.
Gavran
by: E.A. Poe
Ponoći sam jedne tužne proučavao slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše –
Gotovo sam u san pao, kad je neko pokucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše –
»Posjetilac«, ja promrmljah, »što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.«
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu piše.
Žudim vruće za svanućem – uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče – jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše –
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište –
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište –
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, na oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« – i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora« prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom šta je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven uđe Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
»Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu Hadske noći, otkud stiže?«
Reče Gavran »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo šta mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa se to lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad varata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne – više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me drugovi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.«
Muk se razbi, ja zatečen – na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, »to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužnog gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada – nikad više.«
Al mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekriven plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje se dadoh – kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica – kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikad više.«
Sjeđah tražeć smisao toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše.
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene piše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene piše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!
Pij, o pij taj blag nepente, nek Lenori spomen zbriše!«
Reče Gavran: »Nikad više.«
»Proroče kog rodi porok – vrag il ptica, ipak prorok! –
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše?«
Reče Gavran: »Nikad više.«
»Proroče kog rodi porok – vrag il ptica, ipak prorok! –
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lenora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše?
Reče Gavran: »Nikad više.«
»Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti, ko trag laži što izusti!
U samoći mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reče Gavran: »Nikad više.«
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu piše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu piše,
Ustat neće – nikad više! ...
neznan.
da bar nis neznam.
oprosti mi jer sam kuja prema tebi.
ti to najmanje zasluzujes.
al ja nemogu.
oprosti.
da bar nis neznam.
a ti se jebi.
da bar neznam.
strah.
nechem vise to.
a ne zelim rec nikad.
a zelim da je nikad.
al to nije sigurno.
nemoze bit.
da bar nis neznam.
nis nije znacilo.
sad znam.
sve je zakurac.
neznam?
nisam,oprosti mi.
priznajem da nisam.
oprosti.
znam da ti je stalo.
samo tebi.
hvala ti.
i oprosti.
da bar nis neznam.
i meni je stalo.
i oprostiii mi molim teee.
ti zasluzujes bolje.
zasluzujes bolje.
da bar neznam.
NOTHING
EMPTY
JEDNOJ PROLAZNICI
Ulica je zaglušna vrištala oko mene.
Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
Pridizaše, njihaše skutove svoje;
Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grču osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.
Jedna munja? a zatim noć! - Trenutna prelesti
S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?
Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala!
Charles Baudelaire
